Bijes u psihoterapiji

Bijes je jedna od osnovnih emocija koja ima važnu ulogu u našem preživljavanju, postavljanju granica i izražavanju potreba. Prirodna je reakcija na situacije koje doživljavamo kao prijetnju, nepravdu ili frustraciju. Može se ispoljiti kroz različite oblike, poput iritacije, ljutnje, agresije ili čak destruktivnog ponašanja

Bijes obično proizlazi iz nekoliko izvora;

1.    Frustracija – kada ne možemo ostvariti cilj ili zadovoljiti potrebu

2.    Povreda – kada doživimo emocionalnu i fizičku bol

3.    Percepcija nepravde – kada osjećamo da smo nepravedno tretirani

Bijes može biti:

-         Zdrav i konstruktivan – koristi se za postavljanje granica, zaštitu i rješavanje problema

-         Nezdrav i destruktivan – ako se potiskuje, preuveličava ili izražava na agresivan način

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad sa bijesom ima značajnu ulogu u procesu integracije i popravka selfa. Glavni zadatak psihoterapije jest rad na integraciji. Integracija znači proces dovođenja odvojenih dijelova našeg selfa u jednu koherentnu cjelinu. Zbog neugodnih iskustava koje smo doživjeli u našim razvojnim fazama naš self se može naći pod velikim pritiskom i jedini dostupni načini obrane su odvajanje i potiskivanje. Prilikom tih naših obrambenih reakcija dijelovi našeg selfa se odvajaju i odlaze u nesvjesno. Naš self gubi ma svojoj cjelovitosti i koherenciji. Posljedično tome imamo slabi osjećaj sebe te to postaje podloga za razvoj raznih psihičkih koinflikata i poremećaja. Upravo to i je sama suština psihoterapije, neovisno o modalitetu, da radi na ponovnoj integraciji odvojenih djelova.

Posljedice procesa odvajanja ili potiskivanja uslijed negativnih iskustava mogu imati dva scenarija.

Prvi je formiranje selfa kao slabe strukture ili kaosa – to se karakterizira da je osoba izložena čestim preplavljujućim osjećajima koje ne može potpuno držati pod kontrolom. Ovdje osoba može imati izljeve nekontroliranog bijesa sa kojim ne može upravljati. Što je eventualna trauma ranije nastala, šteta po razvoj onih dijelova mozga koji su zaduženi za prepoznavanje i kontrolu naših emocionalnih stanja i afekata, biti će veća i može postati podloga za razvoj nekih oblika poremećaja.

Ovdje osoba izložena nekontroliranom bijesu i uključenosti u kroničnu aktivaciji živčanog sustava, izložena hormonima stresa- kortizolu.

U terapijskom smislu ovdje je potrebno izgraditi kapacitet za držanje osjećaja(containment). Terapeut i klijent zajedno rade na jačanju emocionalne strukture i strukture ega općenito. Jedan od pokazatelja emocionalnog zdravlja je imanje čvrste ego strukture što garantira da osoba neće biti ostavljena na milost i nemilost preplavljujućim osjećajima. Život gdje ne možemo upravljati našim osjećajima i afektivnim stanjima predodređen ja na patnju. Ekspresivna terapija i acting out u ovom slučaju je kontraindicirana. Preporuka je da u ovakvim slučajevima se radi na uzemljenju i utjelovljenju osjećaja i afekata, integraciji disocijativnog i destruktivnog bijesa. Cilj je da klijent kroz proces integracije odvojenog bijesa dobije jasniji i potpuniji osjećaj sebe i platforma za jasnoću i snagu selfa.

Tjelesne posljedice nekontroliranog bijesa:

-         Povećan rizik od srčanih bolesti – česte epizode intenzivnog bijesa povezani su srčanim i moždanim udarima

-         Kronična iscrpljenost – eksplozivan bijes troši veliku količinu energije i može dovesti do adrenalinskog iscrpljivanja

-         Povećan nivo stresa – stalna napetost može izazvati nesanicu, visok kortizol i hormonsku neravnotzežu

Psihičke posljedice:

-         Impulzivne odluke i ponašanja – može dovesti do ishitrenih postupaka zbog kojih osoba kasnije žali

-         Osjećaj krivnje i srama – nakon ispada bijesa može doći do grižnje savjesti i problema sa samopouzdanjem

-         Povećana sklonost ovisnostima – osobe koje ne mogu regulirati bijes često se okreću alkoholu, drogama ili prejedanju

Posljedice u odnosima:

-         Uništavanje odnosa – nekontrolirani bijes može povrijediti partnere, obiteljk prijatelje i kolege

-         Gubitak podrške i izolacija – agresivne osobe često ostaju same jer ih druge osobe izbjegavaju

-         Verbalno emocionalno i fizičko nasilje – bijes može prerasti u nasilno ponašanje, čime narušavaju i tuđi sopstveni životi

Rigiditet – unutarnji konflikt

U ovom slučaju govorimo o unutarnjem konfliktu koji nastaje kao posljedica potiskivanja bijesa. Ovdje kao posljedicu imamo razvoj neurotskog poremećaja. Radi se o klasičnom sukobu ega, superega i nagonskih dijelova nas. Za razliku od prethodnog slučaja ovdje govorimo o relativno čvrstoj ego strukturi koja u sebi nosi zabranu izražavanja neprihvatljivih osjećaja. U ovom slučaju ne treba raditi na jačanju emocionalne strukture klijenta, već upravo na relaksiranju krute strukture koja ne propušta osjećaje bijesa, agresije, seksualnosti. U terapijskom smislu ovdje se potiče ekspresija, radi se na otvaranju protoka i osjećaju dozvole i slobode izražavanja bijesa. To klijentu daje osjećaj oslobođenja od unutarnih okova vlastitog konflikta dajući mu osjećaj neinhibiranosti, autentičnosti i spontanog djelovanja. Osoba se može ponovo osjetiti „živom“ i iz tog mjesta uvelike podići kvalitetu vlastitog života. U suprotnom potisnuti bijes podloga je za razvoj mazohističkog karaktera sklona trpljenu. Bijes ako nije izražen okrećemo protiv sebe i stavlja nas u mjesto kontinuiranog nezadovoljstva. Dugoročno može biti podloga za razvoj depresivnog poremećaja.

Tjelesne posljedice potisnutog bijesa :

-         Povišen krni tlak – potiskivanje bijesa može dovesti do kroničnog hipertenzivnog stanja.

-         Napetost u mišićima – posebno u vratu, ramenima, čeljusti i trbuhu

-         Problemi sa probavom – gastritis, čir na želucu i sindrom iritabilnog crijeva

-         Glavobolje i migrene – nastaju zbog kroničnog stresa i zategnutosti mišića

-         Slabljenje imuniteta – dugoročno potiskivanje emocija može oslabiti obrambeni sistem organizma

Psihičke posljedice :

-         Anksioznost i depresija – potiskivanje bijesa može voditi ka osjećaju bepomočnosti i gubitka energije.

-         Nisko samopouzdanje – ljudi koji ne izražavaju bijes često se osjećaju nemoćno u odnosima

-         Pasivna agresija – kada bijes ne može biti izražen direktno, izražava se kroz sarkazam, sabotažu, otpor, manipulaciju i ulogu žrtve.

Posljedice u odnosima:

-         Nezdrava dinamika moći – osoba koja ne izražava bijes često postaje podložna iskorištavanju i dominaciji

-         Potisnuti bijes moze eskalirati – ako se nagomila, može izbiti u neočekivanom trenutku, obično nesrazmjerno situaciji

-         Gubitak autentičnosti – neizražavanje emocija može dovesti do udaljavanja od sebe što onemogućava autentični kontakt sa drugima.

Uloga bijesa u radu sa traumom

Rad sa bijesom ima vrlo važnu ulogu u radu sa traumom. Poebno kada govorimo o tjelesno orijentiranom pristupu. Jedna od tjelesno energetskih posljedica traume je što cijeli naš sistem dovedu u tzv. zamrznuto stanje. Posljedica toga je odvajanje od velikog dijela našeg selfa, a može se manifestirati kao i pojačana anksioznost, nesanica, razvoj psihosomatskog poremaćaja- sa psihološke strane javlja se osjećaj nemoći i straha što postepeno može dovesti osobu u prostor depresije, čak i suicida. Upravo rad sa bijesom pomaže mobilizirati zamrznutu energiju i potaknuti cijeli naš sistem na iscjeljenje. Mobilizacija energije i bijesa u psihoterapiji pomaže osobi da izgradi osjećaj unutarnje snage i moći koji je pod utjecajem traume bio doslovno uništen. Autorica jedne od najznačajnijih knjiga na području iscjeljenja traume, Trauma i oporavak, Judith L.Herman kaže da kada traumatizirana osoba počinje jasno izražavati svoj bijes, ona je na putu ozdravljenja. To ne znači da svako  izbacivanje bijesa je zdravo.   Puno traumatiziranih ljudi imaju problema sa kontrolom agresije kao posljedicom traumatizacije, i cilj je u terapiji da osoba nauči izražavati bijes bez da ga ta snažna emocija preplavljuje. Psihoterapijski prostor idealan je za proces integracije bijesa. Jednom kada osoba to savlada ona prestaje biti žrtvom i postaje osoba sa jasnim i čvrstim granicama sa dubokim tjelesnim uvjerenjem da se može zaštititi od eventualnog zlostavljanja. Ukoliko nismo uspjeli integrirati bijes to nećemo moći postići.

Tjelesno orijentirana psihoterapija i bijes

Tjelesno orijentirana psihoterapija temelji se na ideji da su osjećaje koje psiha nije uspjela integrirati tjelo je preuzelo na sebe. Potisnuti bijes često ostavlja tragove u mišićima, disanju, i tjelesnom držanju. Najčešće to se može primjetiti kroz:

-         Napetosti u vilici, vratu i ramenima

-         Plitko disanje ili zadržavanje daha

-         Stiskanje šaka ili čeljusti

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji koristi se niz alata koji nam pomažu da se ova izuzetno moćna emocija integrira u sustav našeg selfa i da ga se kao takvoga prestanemo bojati. Njegova integracija daje nam priliku da izgradimo čvrsto strukturiranu osobnost koja se neće pokolebati ili kolabirati pred životnim izazovima. Naprotiv, dati će nam osjećaj snage i sposobnost proaktivnog djelovanja u situacijama kada se nalazimo i pod najvećim stresom. Kroz metode rada sa bijesom:

-         Disanje – svjesno duboko disanje pomaže nam oslaboditi potisnutu energiju

-         Pokret i izražavanje – tjelesne vježbe, udaranje strunjače ili jastuka, glaqsovna ekspresija(vikanje u sigurnom prostoru)pomažu otpuštanju bijes i vode u rasterećenje

-         Svjesnost tijela – učenje prepoznavanja signala bijesa u tijelu

-         Rad sa granicama – učenje postavljanja granica na konstruktivan način

-         Rad sa zvukom- oslobađanje bijesa kroz glas( npr. ispuštanje zvukova, vikanje)

-         Rad sa otporima – istraživatio gdje je bijes blokiran u tijelu i zašto

Razvoj autonomije

Jedan od razvojno najvažnijih funkcija integracije agresije i bijesa je stvaranje autonomije našeg selfa. Agresija je razvojno glavni medij kroz koje dijete pokušava osjetiti sebe odvojenim od simbioze sa roditeljem. Bitno je da roditelji mogu prepoznati da dijete nije zločesto već pokušava realizirati vlastiti osjećaj autonomije koji nam je prirodno biološki zadan. Ukoliko smo imali mogućnost za izražavanje nezadovoljstva, borbe za svoje potrebe i mogli koristiti naše NE, to će biti dobra predispozicija za razvoj autonomnog i neovisnog ja koji neće biti podložan utjecajima drugih. Autonomija je jedno od najvećih razvojnih postignuća čovjeka i osnovni je uvjet za stvaranje perspektive odrasloga. Iz te perspektive nećemo se naći u prostoru podčinjavanja autoritetu, ovisnosti o drugome, osjećaju bespomočnosti. Sa integriranom agresijom i dostupnim bijesom možemo živjeti život iz mjesta autonomije snage i jasnog imanja sebe gdje se osjećamo da imamo život i sudbinu u svojim rukama.